Aurelia Meinhart
Skulptura, crtež, instalacija, fotografija
Živi i radi u Grazu.
Profesorica umjetnosti u Saveznoj gimnaziji Rein.
Sudjelovanje na izložbama (izbor): Češka, Mađarska, Izrael, Austrija, Finska. 1982-84. samostalna djelatnost u Ateni.
Nagrade: Zemaljska stimulacijska nagrada Salzburg; akcija plakata Umjetnost u svoje vrijeme, Graz. Od 1990. članica Grupe 77. Primjenjuje najrazličitije materijale poput umjetne smole, metala, plastičnih folija, stiropora, umjetnih travnjaka i svjetla. Sudjelovanje u projektu BLABLA (Plavi mjehur) s Grupom 77. BLABLA je 2912. predstavljen u Preku.
„GLAGOLIZA – Kulturerbe und kulturelle Identität“
Na otočiću Galevcu ispred Preka nalazi se, međutim, 1446. godine sagrađen franjevački samostan, u kojemu se još i danas slave nedjeljne mise pod vedrim nebom. U svojoj dinamičnoj povijesti samostan je u 18. stoljeću služio kao takozvana „karantena“; od 1901. godine do kraja Drugoga svjetskog rata u njemu je djelovala škola s pravom javnosti, a u doba jugoslavenske federacije fungirao je kao sirotište i odmaralište. Povratom franjevcima započelo se s restauracijskim radovima. Samostan čuva spise pisane glagoljicom koja je za razliku od ćirilice po svoj prilici zbilja bila Ćirilov izum. Dok je glagoljica tijekom povijesti najvećim dijelom bila potisnuta ćirilicom i latiničnom abecedom, bila je u Hrvatskoj, prije svega u sjeverozapadnoj Dalmaciji i Istri , u uporabi sve do sredine 19. stoljeća (prije svega u liturgijskim okvirima) te kao takva predstavlja dio hrvatske kulturne baštine posljednjih stoljeća.
Aurelia Meinhart iznosi ovo u međuvremenu uvelike „zaboravljeno“ blago kulturne baštine u najdoslovnijem smislu riječi ponovno na svjetlo dana u obliku instalacije „Jedrenjački plamenci“ s pismenima glagoljice. Jedrenjačke zastave, „izvješene“ na drveću samostanskog otočića, nose svaka po jedno slovo glagoljice, a ona se – makar samo imaginarno – povezuju u riječi i napokon u rečenicu iz Knjige postanka i tako još jednom s vjetrovima „pušu u svim smjerovima“. Za recipijenta nevična tim pismenima ovi se znakovi lišavaju svoje značenjske funkcije i postaju estetske figuracije koje kaligrafsku kakvoću tih slovnih sastavnica čine zamjetljivom, a to je kakvoća koja se poznavanjem i svakodnevnom uporabom tih pismena paradoksalno ponajvećma gubi iz vida.
Fotos der Arbeit: