Promjena svjetla – sjećanje na otok

Puch-Graz – Preko – 1963 – 2013

Ovaj umjetnički projekt promišlja 50 godina ljetovanja radnika tvrtke Puch u Preku i predstavlja se U Preku povodom ulaska Hrvatskse u Europsku Uniju.

Otvorenje izložbe
15. srpnja 2013, 20 sati, Galerija Dom na žalu, otok Ugljan, Hrvatska

Program

• Performans
• Otvorenje izložbe i predstavljanje knjige
• Obilazak specifičnih instalacija
• Završna plesna svečanost „Grupa Kanela“

Govore:

• prof. dr. Robert Bacalja, inicijator projekta, vicerektor Sveučilišta u Zadru
• mr. Andrea Ikic-Böhm, austrijska veleposlanica u Hrvatskoj
• Čelnik za kulturu Zadarske županije
• Ante Jerolimov, Gradonačelnik Preka
• Thomas Rajakovics u ime gradonačelnika Graza
• Ante Brižić, direktor Turističke zajednice općine Preko

Umjetnice i umjetnici
Luise Kloos, Kristina Lenard, Erika Lojen, Aurelia Meinhart, Ingeborg Pock, Josip Zanki, Robert Bacalja te glazbenici i glazbenice, stanovništvo Preka i ljetovatelji iz tvrtke Puch-Graz
Povijesno-umjetnička i filozofska pratnja: dr. Erwin Fiala, Sveučilište u Grazu
Znanstvena pratnja: sveučilišni profesor dr. Robert Bacalja, Sveučilište u Zadru

Kad se Tvorničko vijeće radnika trvtke Puch u Grazu odlučilo ponuditi djelatnicima putovanjana ljetovanje u Preku, vjerojatno se nije mislilo na to da bi ta ponuda mogla stvoriti turističku uspješnicu u bivšoj Jugoslaviji. Tako se Preko uz pomoć ljetovatelja iz tvrtke Puch-Graz razvijalo kao četvrta po važnosti destinacija za provođenje godišnjeg odmora u bivšoj Jugoslaviji.
U filozogiji tvrtke Puch-Graz cijenili su se djelatnice i djelatnici kao „najdragocjeniji kapital“. Izuzmemo li u kvalitativnom smislu iznimno vrijednu izobrazbu, može se ustvrditi da su u usporedbi s drugim tvornicama u ono doba znatno viši nivo plaća kao i brojna socijalna davanja bile temeljne odrednice zbog kojih je „Puchfamilie“ bila na posebno dobrom glasu (Wolfgang Wehap, „Das Puchwerk in Thondorf“, Verlag für Sammler 1992, Graz). Pojam „Puchfamilie“ osobito je bio na glasu u vezi s proizvodnjom dvokotačnih vozila (intervju s Wernerom Wenkom, bivšim predsjednikom Tvorničkog vijeća. „Koncem 70-ih godina započela je za Puch i njegov djelatnički kolektiv duboka strukturna promjena koja se najprije manifestirala premještanjem poduzetničko-političkog interesnog težišta s dvokotačnih na četverokotačna vozila.“ Zatvaranje pogona za proizvodnju dvokotačnih vozila 1987. godine nakon više od 90 godina proizvodnje nedvojbeno je predstavljalo „najdublji rez u povijesti Pucha“ (Wolfgang Wehap, „Das Puchwerk in Thondorf, ibidem).
U ozračju dinamične povijesti tvrtke i društvenih promjena došlo je do priređivanja putovanja na ljetovanje. Ljudi iz Pucha sa svojim su obiteljima dolazili u Preko. Tražili su odmor, nalazeći mir, čisto more, i srdačne ljude. Već pedeset godina postoje ta putovanja na ljetovanje; na vrhuncu toga pothvata dvije je tisuće ljudi putovalo ljeti u Preko, a danas su to još samo dva autobusa. Jamačno je rat u Jugoslaviji imao zastrašujuće djelovanje, a nakon rata putovanja autobusom nisu više bila tako brojna.
Najživlja djetinja sjećanja na Puchove turiste ima inicijator ovog projekta Robert Bacalja, vicerektor Sveučilišta u Zadru, autor i član asocijacije NUROPE (Nomadic University for Art, Philosophy and Enterprise in Europe), koji je rođen u Preku. Tako je on umjetnicama Luisi Kloos, Eriki Lojen, Aureliji Meinhart i Ingeborg Pock priču o gradačkom Puchu i Preku ispričao 2011. godine u finskom gradu Turkuu koji je te godine bio europska kulturna prijestolnica, a one su izložbu „Promjena svjetla – umijeće putovanja od Graza preko Vilniusa, Rige, Tallina i Helsinkija u Turku“ (www.lichtwechsel.at) prezentirale na Ekonomskom sveučilištu (Abo-Akademi). On je tom prilikom ujedno izrekao i svoj konkretan poziv, izrazivši mišljenje da su umjetnice iz Graza idealan tim za jedinstveno predstavljanje povijesti turizma u Preku.
Uskoro se zatim krenulo s istraživačkim radom, počela je potraga za svjedocima toga vremena i za arhivskom građom. Jedan od najbitnijih svjedoka u vezi s ovim projektom nedvojbeno je Werner Wenk, nekadašnji predsjednik Tvorničkog vijeća i član nadzornog odbora Pucha u Grazu, koji je na spomenutoj funkciji od 1992. do umirovljenja 2009. godine organizirao putovanja na ljetovanje, a od svoje je rane mladosti do danas oduševljeni „Prečanin“.
Umjetnice i umjetnici koji sudjeluju u projektu započeli su u lipnju i srpnju 2012. godine s intenzivnim istraživanjem i planiranjem na licu mjesta. Važan preduvjet za to bila je suradnja s hrvatskim kolegicama i kolegama. Ta je suradnja kongenijalno ostvarena. Jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih umjetnika, Josip Zanki, rodom iz Privlake, napisao je pod naslovom „Otok kao sudbina“ esej o životu na otoku; mlada fotografkinja iz Zagreba, Kristina Lenard, snimila je dokumentarne fotografije, a Martina Mezak, u međunarodnim okvirima poznata multimedijalna umjetnica i dizajnerica iz Zagreba, oblikovala je knjigu i udovoljila svim grafičkim zahtjevima ovog projekta. Robert Bacalja za knjigu je u obliku novelete „Kuinta“ iz djetinjstva iznjedrio sjećanja na Puchove ljetovatelje.
Tu su i brojni razgovori s ljudima u samom Preku, osobito pak onaj s turističkim direktorom Antom Brižićem, koji nam je obilno darovao svoje vrijeme za detaljno ispredanje mjesne kronike s prikazom aktualnog stanja u Preku, čime nam je glede koordinacije projekta bio od iznimne pomoći. Za nastajanje knjige nadasve su također bila dragocjena i kazivanja nekadašneg turističkog direktora Petra Sorića.
Gradački svjedoci događanja obuhvaćenih ovim projektom svoja su nam sjećanja iznijeli u intervjuima, potkrijepivši ih također brojnim fotografijama iz privatnih arhiva.
Prigodom prve prezentacije projekta u Preku u srpnju 2012. godine četiri su gradačke umjetnice sa sobom donijele mobilnu umjetninu Skupine 77 „BLABLA“, ogroman plavi mjehur na napuhavanje koji je također bio u Turkuu. Ova je umjetnina bila postavljena na otočiću Galevcu, pa se na taj način iz Preka dobro mogla vidjeti. Mnogi su je ljudi spontano zapazili. Plovećim su taksijem dolazili da odgonetnu što bi takav umjetnički objekt mogao predstavljati. Mišljenja su se razilazila od poskakujuće tvrđave do šatora u koji se može ulaziti.
Otočić Galevac tj. Tamošnji franjevački samostan pružio nam je smještaj tijekom faze projektnog planiranja u Preku, a fra Božo i fra Ivan srdačno su nas primili, približivši nam u intenzivnim razgovorima dinamičnu povijest samostana i cijele Hrvatske.
U knjizi se promišljaju događaji koji povezuju Puch-Graz i Preko. Uvodni tekst filozofa Erwina Fiale, proza Roberta Bacalje, esej Josipa Zankija i intervjui sa živim sudioniciima omogućuju uvid u jedinstvenu povijest turizma u Preku. Umjetničke instalacije koje kao ishodište imaju priču o gradačkom Puchu i Preku dokumentirane su baš kao i umjetnički izraženi dojmovi o mjestu.
Puchovi su ljetovatelji tražili odmor od tegoba rada, opuštanje koje ih je lišavalo nesigurnosti koju su morali proživljavati tijekom profesionalnog života, ne zanimajući se na ljetovanju za politička pitanja. U Preku su nalazili mjesto mira i oporavka.
Četiri gradačke umjetnice osobno su iskusile svekoliku draž koju je Preko pružalo Puchovim ljetovateljima. Oni u Preku nisu nailazili na raskalašenu ugođajnost spektakla; Preko im je pružalo fascinantnu kulturu, mir, nepomućenu prirodu, izvrsnu kuhinju, bistru vodu i srdačne ljude.

Luise Kloos i Erika Lojen, urednice

Robert Bacalja „Kuinta“

«U odjeljak vlaka ušli su pola sata prije polaska i smjestili svoja tri stara kovčega. Nisu gledali kroz prozor kao obično, jer na peronu kolodvora u Grazu nije bilo nikoga. Odmah zauzeše mjesta. Majka se smjestila pod sliku Bohinja, otac pod posjed Brižinske biskupije. Sa staroga grada pogled je pucao na jezero i otočić. Toliko rabljena veduta, samo da bi se uspjelo pokazati jezero i otočić. Iznad Kuintine glave nije pucao pogled, nego se ulazilo u podzemlje Postojnske jame. Četvrte fotografije u odjeljku nije bilo. Samo je tamni pravokutnik na svjetlosmeđem ultrapastu pokazivao da je tu još jedna fotografija činila skladni kvartet.
Vlak je s pustog kolodvora krenuo u osam navečer, zato nisu mogli uživati u krajoliku lijepe štajerske zemlje. Jedini vidik te noći bile su im preostale fotografije, samo dvije, jer je jedna vodila u podzemlje.
Putovali su cijelu noć. Ugodno su putovali, ustvari dobro spavali. Jedino su im po glavama šarala i nakratko ih budila svjetla rijetkih gradova na putu. U tim kratkim predasima od sna Kuinta je maštao o provodu na moru. Za plivanje mu je otac spremio unutarnju automobilsku gumu, bijelu plastičnu kapicu i gumene nazuvače za svaki slučaj, ako naiđe na kamenito tlo ili na ježeve. On će kao pobjednik proći plićakom i kupalištem, jer ima zaštićene noge. Glavu čuva za svaki slučaj od sunca i soli bijela kapica, a to za svaki slučaj stalno mu se vrzmalo po glavi. Automobilska guma ne će ga pustiti da potone!»…

Josip Zanki «Otok kao sudbina»

«Krajolik djetinjstva krije u sebi baštinu, i blago koje umjetnik poput etnologa sabire, skuplja i trajno pohranjuje u ono što wittgensteinovski rečeno predstavlja posljednju zagonetku filozofije, a to je jezik. Na taj se način pohranjuju matrice našeg postojanja, onog što smo bili i onog što ćemo možda biti. Jer kad se dobro podsjetimo svijeta oko sebe vidimo da se on sve više razlikuje od mjesta naših sjećanja. Živimo u vremenu kad predgrađa svih gradova postaju ista. Svugdje se gledaju verzije sličnih zabavnih emisija priređene na različitim jezicima, posjećuju istovjetni trgovački centri u kojima se kupuju šareni proizvodi i piju pića slatkastog i umirujućeg okusa. Jedini je svijet različit od te matrice samo onaj našega vlastitog djetinjstva. Za mene je osobno susret sa krajolikom zadarske okolice susret s samim sobom. Iako se ulice i trgovi mijenjaju, slike glavnih simbola gradova ostaju katkada nepromijenjene. Tako Zadar i dalje raspoznajem po stubama ispred Gradske lože, po začudnom frizu na Kopnenim vratima i u beskonačnom nizu koćarica pristalih uz gornju rivu. S manjim je ribarskim i težačkim mjestima kao i arhetipskom prirodom posve drugačije. Priroda ostaje zarobljena u nepovratnom bezdanu vremena. Krošnje hrastova natkriljuju uvale oštrih hridi, bukove šume prekrivaju kukove i vrleti, a morske plime meandriraju beskonačne obale. Sela se pretvaraju u napuštene skelete građevina po čijim se zidovima granaju zeleni bršljani, ili u nizove bezobličnih apartmana koji podsjećaju na umivenije verzije slamova Rija i sirotinjskih četvrti Delhija. Zadarski se krajolik nalazi u rascjepu između onog velebitskog, brdskog u pozadini i onog morskog što ga omeđuje mnoštvo otoka a većina mu je mjesta okrenuta. Između dva se krajobraza nižu ravnice, rijeke i pitomi brežuljci Ravnih kotara. Na njihovim se obroncima uzdižu vitki jablani.»…