preko
Mala povijest putovanja
Erwin Fiala
U etimološkom podrijetlu njemačkog pojma „Reisen“ = putovanje nalazimo konotiranu značenjsku razinu putovanja kao „potrage za smislom“; tko se zaputio na putovanje, činio je to većinom s nekom određenom svrhom i ciljem u smislu stanovita „životnog zadatka“. Intendiran je bio iskustveni i poučni proces koji je bio motiviran kako profesionalno tako i glede formiranja osobnosti. O tome primjerice svjedoči praksa obrtničkih gildâ, čiji su se naučnici na neko vrijeme morali otputiti na pješačenje, ne bi li tako proširili profesionalno znanje s jedne te svoje opće životno iskustvo s druge strane.
Od 15. stoljeća naovamo, ponajprije pak u 18. stoljeću te osobito u doba njemačke klasike i ranog romantizma, razvila se i ideja umjetničkoga obrazovnog putovanja; Goetheovo putovanje u Italiju zacijelo je najpoznatiji primjer. Taj je povijesni predstupanj turizma bio motiviran, „preobražen“ te u najistinskijem smislu riječi „romantiziran“ renesansno pojačanom „čežnjom za antikom“ koja je u konceptu grčko-rimske kulturne baštine razvila svojevrsnu, unatrag okrenutu utopiju – san i istodobno traumu prekoalpskog razumijevanja kulture i umjetnosti. Tijekom 19. stoljeća drugi su socijalni slojevi – plemstvo i imućno građanstvo – preuzeli ovu usmjerenost na Sredozemlje; ne, doduše, prvenstveno kao obrazovno i kulturalno putovanje, nego u većoj mjeri kao mogućnost uživanja i odmora. S obzirom na foliju rastuće industrijalizacije i urbanizacije nastala je i „protuslika“ odmaranja u „tuđini“ – barem za sve one koji su si to mogli priuštiti – sve do vlastitih južnjačkih domicila.
Na taj se način (uz bezbroj dodatnih gledišta i čimbenika), davno prije nego što bi se moglo govoriti o fenomenu „turizma“ u modernom smislu riječi, u prekoalpskoj Europi konstituirala ona do stanovite mjere problematična slika mediteranskog prostora koji (barem samo tijekom kratkog razdoblja godišnjeg odmora) obećava bezbrižan i lagodan život. Činjenica da realne političke, ekonomske i socijalne životne prilike stanovništva mediteranskih ferijalnih destinacija većinom nisu odgovarale idealu odmarajućeg opuštanja bila je, a zacijelo je i danas neporeciva ambivalentnost sada već globalnog turizma.
Ekonomske, političke i socijalne pretpostavke turizma
Presudna pretpostavka za razvitak modernog turizma svakako je bio socijalno-ekonomski procvat nakon Drugoga svijetskog rata koji je sve širim slojevima – poglavito pak takozvanom radništvu srednjo- i sjevernoeuropskih industrijskih zemalja – višekratno također omogućivao putovanja u inozemstvo i godišnje odmore u mediteranskim zemljama.
Nije, međutim, krajem pedesetih i konačno tijekom šezdesetih godina postignuto gospodarsko blagostanje sjevernih susjeda tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije bio jedini nužni čimbenik da prije svega dalmatinska jadranska obala postane jednim od najomiljenijih ferijalnih odredišta u Europi. Kao politička pretpostavka mora se promatrati liberalna politika dolaznih i odlaznih putovanja bišve Jugoslavije koja nije vodila tako rigidnu politiku samozatvaranja, što je bilo uobičajeno u drugim komunistčkim zemljema, omogućivši na taj način turizam u Sloveniji i Hrvatskoj – tursitčku tradiciju koja je sve do krize koncem osamdesetih godina bitno pridonosila blagostanju jugoslavenske federacije.
Pored ovih općih okvirnih uvjeta za razvitak turizma prije svega u Hrvatskoj, tj. uz ekonomski zamah u zapadnim industrijaliziranim državama i politički liberalizam u doba SFRJ-a, presudan su, međutim, čimbenik u ekonomski uspješnim zemljama bila socijalna odnosno radno-pravna postignuća (a to se često gubi iz vida!), jer bez toga socijalnog napretka u oblikovanju djelatnoga i životnog svijeta radništva ekonomsko bogatstvo ne bi samo po sebi bilo dostatno da se omogući moderni ferijalni turizam. Putovanja na ljetovanje u Preko što ih je za svoje zaposlenice i zaposlenike organiziralo Tvorničko vijeće ondašnje tvrtke Puch AG predstavljaju u tom pogledu u neku ruku egzemplarne povijesne dokumente. Ona ne svjedoče samo o ekonomskom procvatu, nego isto tako ukazuju i na razvitak takozvane „socijalne kulture rada“ u jednom nadasve značajnom austrijskom poduzeću.
„Puchovci“ u Preku
Davno prije nego što bi ekonomske prilike pojedinih radnica i radnika dopustile individualni odlazak na ljetovanje u inozemstvo na tisuće su Puchovih zaposlenika prije svega na temelju potpore Tvorničkog vijeća tvrtke Puch AG i samog poduzeća dobile mogućnost uživanja tijekom nekoliko dana ljetovanja na jadranskoj obali.
„Puchovci“ koji su na odredište putovali autobusima (u „najboljim“ vremenima čak i do dvije tisuće osoba) najprije su bili smješteni u privatnom smještaju, jer ranih šezdesetih godina nije još bilo nikakve turističke infrastrukture (hoteli ili apartmani), ali je na taj način veći dio stanovništva uzmogao ostvariti manju dodatnu zaradu. Jedan u međuvremenu ponovno srušeni restoran postao je središnje mjesto za prehranu turista s priredbama i večernjim glazbenim zabavama. Za gradačke „Puchovce“ priređivane su i posebne priredbe kao vrhunci skromnih dana godišnjeg odmora što su ih većinom provodili na kupališnim plažama. Priređivani su izleti, ponekad u Zadar, katkada do obližnje tvrđave od koje je ostala tek samo ruševina. Godine 1969. došlo je do izgradnje hotela koji je u međuvremenu također srušen. Mjereno današnjim turističkim mjerilima i zahtjevima, te su prve godine turizma u Preku jamačno imale šarm pustolovnog putovanja, ali je i to zacijelo bio dio ferijalnog užitka.
Izbijanjem ratnih sukoba tradicija Puchovih putovanja naglo je od 1991/92. godine prekinuta; nastavila su se tek od 1999/2000. godine u skromnijem opsegu, ali, kako je rekao jedan od odgovornih: „S posebnom organizacijskom kakvoćom“. Tijekom tih sve u svemu već pedeset godina turizma u Preku – osobito na način „Puchovaca“ – nastala su mnoga poznanstva i prijateljstva koja su jamačno, pa bilo to i u malim stvarima, pripomogla prevladavanju ljudskih i kulturalnih ograničennja.
Traganje za tragovima
Erika Lojen kreće u potragu za arhitektonskim tragovima te 50-godišnje povijesti putovanjâ „PUchovaca“ na ljetovanje u Preko, koja su u neku ruku kao prijetnja modernim vremenima već izgledala namijenjena „brisanju“, a onda i zaboravu. I nekadašnji restoran – to „središte života“ gostiju na ljetovanju – kao i bivši hotel s kraja šezdesetih godina u međuvremenu su srušeni i tako sada predstavljaju arhitektonske krčevine – „praznine“ koje jedva da još išta kazuju o svome minulom značaju i funkciji. Koliko je tu ljudi nekad ulazilo i izlazilo, kakve su sve (važne i nevažne) razgovore vodili, koliko ih se svađalo i ponovno mirilo, koliko ih se smijalo i plakalo, puneći sve to životom i neizostavnim tragikomedijama, baš kao da je to ovdje i sada bilo središte svijeta. O tome sada pričaju samo lomna mjesta, ta praznina između drugih zgrada koja kaže: Mora da je tu nekoć bilo nešto …
Poput tisućusturkih „osobnih“ sjećanja nekadašnjih gostiju i ovi su arhitektonski tragovi izručeni zaboravu. Pa i fotografsko traganje u potrazi za slikovnim dokumentima ovih zgrada – osobito iz prvih godina – ostaje u konačnici skromno. Vrlo je malo „Puchovaca“ koji su si šezdesetih i sedamdesetih godina mogli priuštiti „luksuz“ fotoaparata.
I za stanovnike Preka predstavljali su restoran i hotel ne samo simbolično stanovit, pa makar i skroman procvat tih godina; brojna su radna mjesta i dodatni prihodi u vezi s time.
Svim tim nestajućim „tragovima“ zajedničke prošlosti između Preka i njegovih austrijskih ljetovatelja pokušava Erika Lojen svojom instalacijom zornosti arhitektonskih tlocrta hotela i uspostavljanjem pozornice na mjestu nekadašnjeg restorana barem nakratko suprotstaviti „trag sjećanja“. Barem će tijekom jedne večeri na arealu restorana postati stvarnost svi ti ljudi i doživljaji koji su desetljećima obilježavali njihov život, pa bi tako na nekoliko trenutaka ono prošlo opet moglo postati sadašnjost … kao da vrijeme nije prošlo, kao da nije bilo rata …
Inge Pock proširuje ta središnja mjesta pamćenja „tragom sjećanja“ na omiljenoj promenadi uz obalu u Preku. Oslanjanjem na holivudski „Walk of Fame“ oblikuje ona „Walk of Holidays“, tj. „Walk of Puch-Graz – Preko“ u obliku sedam okruglih čeličnih ploča koje su kao metalno „pločničko kamenje“ ugrađene duž obalne promenade.
Na njima, doduše, nema nikakvih imena više-manje „čuvenih“ gostiju, pa bismo te u čelična ronda ugravirane sentencije mogli razumjeti kao spomenik za onaj neuhvatljivi i efemerni „ferijalni ugođaj“ što su ga za onih nekoliko dana tijekom pet desetljeća doživljavale na tisuće „Puchovaca“ – šumove, mirise, toplinu sunca, hladnoću noći … razgovore s prijateljima, sol iz mora na uljem umazanoj koži …
U čelik su ugravirani kratki ulomci iz jedne novelete Roberta Bacalje; u nekoliko „bilježaka“ evocira se ugođajnost mediteranskog osjećaja ljetovanja: „… jer ljeti ipak prevladava smijeh“ ili: „Na obali ih je dočekalo mnošvo ljudi, ali najviše djece.“ Bila su to djeca ili napola odrasli dječaci, koji su novopridošle goste odvodili u privatni smještaj, nosili su prtljagu, katkada priređujući „vragolije“ austrijskim gostima – takoreći kao interkulturalno komunikacijsko očijukanje između onih koji se jezično zapravo i nisu mogli sporazumjeti. Bile su to dječje i nesvjesne borbe za status i revir koje su služile kako uspostavljanju kontakata tako i povlačenju granica između domaće i inozemne djece: „… ali danju bili su kao ukras ili posjednici njihovog dijela mjesta, kupališta, mora i lučice.“ I tko sada pročita ove rečenice ugravirane u čelične ploče, možda će ih poznavati iz vlastitoga iskustva – kao gost u Preku: „Putem je sve mirisalo… svježe jutro natkrito safirnim nebom.“
Oskudni su „tragovi“ dinamične povijesti u Preku i oko njega, povijesti koja je svoje „spomenike“ i tragove ipak ostavila u obližnjem Zadru. Spomenik podignut 2007. godine ne podsjeća ni na kakva herojskog „sina“, nego na šesnaest žena i djevojaka koje su se čamcem htjele prebaciti iz Preka na kopno, kako bi u tada talijanskom Zadru mogle raditi kao pralje (lavandere, op. prev.); čamac se zbog nevere prevrnuo, a žene su se i djevojke utopile …
Na otočiću Galevcu ispred Preka nalazi se, međutim, 1446. godine sagrađen franjevački samostan, u kojemu se još i danas slave nedjeljne mise pod vedrim nebom. U svojoj dinamičnoj povijesti samostan je u 18. stoljeću služio kao takozvana „karantena“; od 1901. godine do kraja Drugoga svjetskog rata u njemu je djelovala škola s pravom javnosti, a u doba jugoslavenske federacije fungirao je kao sirotište i odmaralište. Povratom franjevcima započelo se s restauracijskim radovima. Samostan čuva spise pisane glagoljicom koja je za razliku od ćirilice po svoj prilici zbilja bila Ćirilov izum. Dok je glagoljica tijekom povijesti najvećim dijelom bila potisnuta ćirilicom i latiničnom abecedom, bila je u Hrvatskoj, prije svega u sjeverozapadnoj Dalmaciji i Istri , u uporabi sve do sredine 19. stoljeća (prije svega u liturgijskim okvirima) te kao takva predstavlja dio hrvatske kulturne baštine posljednjih stoljeća.
Aurelia Meinhart iznosi ovo u međuvremenu uvelike „zaboravljeno“ blago kulturne baštine u najdoslovnijem smislu riječi ponovno na svjetlo dana u obliku instalacije „Jedrenjački plamenci“ s pismenima glagoljice. Jedrenjačke zastave, „izvješene“ na drveću samostanskog otočića, nose svaka po jedno slovo glagoljice, a ona se – makar samo imaginarno – povezuju u riječi i napokon u rečenicu iz Knjige postanka i tako još jednom s vjetrovima „pušu u svim smjerovima“. Za recipijenta nevična tim pismenima ovi se znakovi lišavaju svoje značenjske funkcije i postaju estetske figuracije koje kaligrafsku kakvoću tih slovnih sastavnica čine zamjetljivom, a to je kakvoća koja se poznavanjem i svakodnevnom uporabom tih pismena paradoksalno ponajvećma gubi iz vida.
Luise Kloos nastavlja cjelokupni projekt toga traganja za tragovima s obzirom na polustoljetnu povijest turističkih odnosa između Austrije i Hrvatske – ovdje pak prije svega u povezanosti s Prekom – polazeći s jedne strane od traganja za lokalno specifičnim „suvenirima“, kako bi s druge strane iz toga uzmogla razviti koreografirani „ferijalni performans“. Uprizorenje tih „sjećanja na ljetovanje“ donekle priziva prvotnu vrstu plivačkih kolutova koji su se sastojali od dijelova starih automobilskih guma. Između Preka i otočića Galevca Luise Kloos uprizoruje defile bezbrojnih žutih plivačkih kolutova, na kojima se i neizvježbani plivači usuđuju „doplivati“ do otočića. Jedan od najžuđenijih suvenira iz Preka za austrijske je goste zacijelo bilo i tamošnje maslinovo ulje koje je zbog pomanjkanja „umjetnih“ sredstava za zaštitu od sunca tijekom ljetovanja pretežno nalazilo primjenu u svojstvu ulja za sunčanje, ali su ga ljudi rado sa sobom nosili kući. Danas pak svjedoči stari mlin za masline i o ekonomskoj važnosti maslinova ulja za ovu regiju.
U središtu je, međutim, uprizorenje mnogoljudnog perfomansa što ga uživo izvode sudionice i sudionici iz redova domaćeg stanovništva uz ljetovatelje i „Puchovce“, kako bi se sjećanje u neku ruku transformiralo u novi doživljaj.
Ona pritom tematski polazi od posvema disparatnog značenja i funkcije fenomena vode: voda kao životvorni, ali isto tako i smrtonosni element (pomislimo na onih šesnaest žena i djevojaka koje su našle smrt ploveći čamcem prema kopnu); voda kao element kupačkog zadovoljstva što je u obliku mora naoko izobilan, jer upravo su zbog toga dolazili i dolaze gosti u Preko; ali i voda kao dragocjeno, jedva ili teško raspoloživo blago u obliku pitke vode. Tko li još danas misli na to da pitke vode sve do izgradnje vodovoda od kopna do otoka na otoku s jedne strane takoreći nije ni bilo, dok se pak s druge strane morala prenositi na velike udaljenosti; tko još misli na to da je „navala „ prvih turista tu oskudicu vode još dodatno povećala te da su potrebnu vodu na koncu brodovi morali dopremati na otok. Luise Kloos integrira te raznolike aspekte vode u svoj performans, dok s jedne strane pjesmom podsjeća na lavandere, „podvlačeći“ preostali glazbeni kolaž šumovima vode, kako bi zatim s druge strane nakon prilagodbe jedne brojalice Kurta Schwittersa performans završio skokom u ljetovateljima toliko omiljelu vodu hrvatskog Jadrana.