Robert Bacalja
Vicerektor, sveučilišni profesor, književnik, inicijator projekta
Robert Bacalja diplomirao je 1985. na Filozofskom fakultetu u Zadru hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti. Na sveučilištu u Zadru predaje hrvatsku dječju književnmost i metodiku nastave hrvatskog jezika. Također predaje na Odsjeku za razrednu nastavu Visoke učiteljske škole u Zadru. Od 2002. je vicerektor Sveučilišta u Zadru. Objavio je brojne znanstvene knjige i književna djela. Od 2008. član je Društva hrvatskih književnika. Također je član Matice hrvatske. Čest je predavač na brojnim domaćim i međunarodnim sveučilištima. Zajedno s Josipom Zankijem odavno vodi umjetnički projekt „Dolazak u baštinu“.
Kuinta
I.
U odjeljak vlaka ušli su pola sata prije polaska i smjestili svoja tri stara kovčega. Nisu gledali kroz prozor kao obično, jer na peronu kolodvora u Grazu nije bilo nikoga. Odmah zauzeše mjesta. Majka se smjestila pod sliku Bohinja, otac pod posjed Brižinske biskupije. Sa staroga grada pogled je pucao na jezero i otočić. Toliko rabljena veduta, samo da bi se uspjelo pokazati jezero i otočić. Iznad Kuintine glave nije pucao pogled, nego se ulazilo u podzemlje Postojnske jame. Četvrte fotografije u odjeljku nije bilo. Samo je tamni pravokutnik na svjetlosmeđem ultrapastu pokazivao da je tu još jedna fotografija činila skladni kvartet.
Vlak je s pustog kolodvora krenuo u osam navečer, zato nisu mogli uživati u krajoliku lijepe štajerske zemlje. Jedini vidik te noći bile su im preostale fotografije, samo dvije, jer je jedna vodila u podzemlje.
Putovali su cijelu noć. Ugodno su putovali, ustvari dobro spavali. Jedino su im po glavama šarala i nakratko ih budila svjetla rijetkih gradova na putu. U tim kratkim predasima od sna Kuinta je maštao o provodu na moru. Za plivanje mu je otac spremio unutarnju automobilsku gumu, bijelu plastičnu kapicu i gumene nazuvače za svaki slučaj, ako naiđe na kamenito tlo ili na ježeve. On će kao pobjednik proći plićakom i kupalištem, jer ima zaštićene noge. Glavu čuva za svaki slučaj od sunca i soli
bijela kapica, a to za svaki
slučaj stalno mu se vrzmalo po glavi. Automobilska guma ne će ga pustiti da potone!
Najviše su im problema u pripremama zadali zračni jastuci za more. Jedva su ih utrpali u manji kovčeg. Uz jastuke bila je i pumpa. Tko može na jakom srpanjskom suncu puhati u vrući gumeni jastuk. Ionako nedostaje zraka. “U vrijeme kad se željno očekuje podnevni vjetar, koji zovu maestral, ne radi se takav težak posao”, govorio je otac.
Ulja za sunčanje Di uzeli su tri bočice. Toga na Jadranu nema. Za svaki slučaj otac je spremio kišne mantile i tenisice. Najdraže Kuintine hlače, kožne tirolke, složili su na dno najvećeg kovčega. Maska za ronjenje spremljena je u u onaj manji sa zračnim jastucima. On ju je sam metnuo, zajedno s pumpom. Tu masku Kuinta nije skidao s glave otkako ju je dobio. Šetao je po dvorištu, ulazio u štalu, gdje su im mukale četiri krave. Nije osjećao smrada, pa je jednog dana predložio ocu da i sebi kupi masku za poslove koje obavlja u štali. Otac je jasno odgovorio što misli o prijedlogu: dobro ga povukao za uho i ne ustavši s malog drvenog stolca na kojem je sjedio i muzao kravu.
Pred Kuintom se ukazalo modro more, spušta zračni jastuk – veliki brod je porinuo. Stavlja masku na lice, sad je pravi ronilac, samo što mu malo smeta guma oko pasa. U dubini vidi travu i školjke. Ribe mu se smiješe. Izvode podnevni ples na grebenu. Sunce mu ne smeta jer je dobro namazan uljem.
Mrak je sputavao Kuintinu maštu. Inače je i kod kuće s prvim mrakom odlazio u krevet, a gradovi uz koje je vlak prolazio bili su rijetki, zato Kuinta nije tijekom noćne vožnje mnogo maštao. Nije ga budila slabašna seoska rasvjeta (a na pruzi je bilo najviše sela). Na kraju ga je probudila sirena vlaka na ulasku u njemu nepoznati kolodvor.
Žurno su napustili odjeljak koji je ostao mirisati po gumi, plastici, ulju za sunčanje i po masti protiv kostobolje. Kuintin se otac dvaput na dan mazao jer su ga strašno boljela leđa.
Upravo njemu su i zahvaljivali za ljetovanje jer je kao radnik SACHA dobio povoljno dva tjedna odmora na moru. No od SACHA su se i razboljela njegova leđa. Koktel mirisa iz vlaka stalno će ih pratiti. S njime će napuniti i sobu na otoku. Tako su kasnije mirisali i na kupalištu, a jednom su se gosti zadružnog restorana okretali ne bi li vidjeli s kojeg se stola širi miris, jer je čitava dvorana mirisala po njihovu koktelu. Ljetni ih je pljusak otjerao s prostrane terase, pa su se zbili u jednu jedinu zatvorenu prostoriju gdje su mogli nesmetano jesti.
Sve kovčege je naprtio otac, a mama Elvira je nosila dvije manje torbe s hranom i osobnim dokumentima. Kuinta nije nosio ništa. Premda ga je sažalno pogledavala mama Elvira, Klaus je i s bolovima morao tegliti teški teret. I takav je bio brži od Kuinte koji se gegao na maloj udaljenosti brundajući kao mevjed i dosađujući pitanjem da mu iz kovčega izvade masku i gumu za plivanje. More je bilo blizu i kako da ga prvi put vidi bez maske na licu i gume oko pasa!
Tek što su prošli smrdljivi pothodnik i širinu nogometnog igrališta, Kuinta se umorio. Otac je ponudio najveći kovčeg za klupu, a Kuinta na to svoje ruke da ga podigne gore. Kad se smjestio, zabrundao je da je gladan i da ne može hodati. Zaputio se tek kad je pojeo sve kekse koji su ostali od noćnog putovanja kada se više spavalo, a manje jelo. Do luke je još dvaput ogladnio i ožednio. Zbog njegove sporosti i nemogućih izvoljevanja propustili su podnevni brod. Sljedeći je, na njihovu veliku žalost, polazio tek u osam navečer.
Prva dva sata proveli su u obližnjem restaurantu. Ručali su i popili svatko svoju narančadu. Klaus i Elvira završili su ručak kavom iz bakrenih posudica. Kuinta je gledao obalu. Tamo su na samom rubu, naslonjeni na željezne stupice, ribarili ljudi. U plastičnim se vrećicama koprcala ulovljena riba koja je dobro grizla, jer su izvlačili jednu za drugom. Domahivali su rukom i nešto govorili čovjeku koji je malim brodom prevozio putnike s jedne strane luke na drugu. Kuinta se nije mogao načuditi koliko ljudi može stati u brodicu a da se ne prevrne. Još mu je bilo čudnije da tako nakrcanu brodicu može veslima pokretati maleni starčić koji se uopće nije vidio u skupini ljudi koja je ispunila brod. On je s lakoćom prevozio nove i nove putnike koji su nestrpljivo čekali s jedne i druge strane luke. Čak je ribarima nešto dovikivao u vožnji. Od gužve na brodu samo su se vidjela kratka vesla koja su snažno uranjala u pjenušavo more. Valove je bijesno tjerao vjetar u uski prolaz između svjetionika i obale kojim su ulazili i izlazili prekrcani brodovi i brodice. Brodovi na ulasku bili su na krestama valova. Ljuljali su se od krma prema pramcima. Oni na izlasku tromo se zabijali u valove.
Najviše su mu se svidjeli brodovi nakrcani košarama i sanducima. Propinjali su se na valovima, pa su potom gotovo potpuno uranjali u morsku pjenu. Za ribarskim brodovima s visoko podignutim mrežama letjela su jata galebova. Nije mogao zamisliti da brodovi mogu ploviti i pod morem: naime, oni nakrcani pijeskom nisu se ni vidjeli, osim malenih kućica na krmi odakle su virili mornari. Poželio je otići bliže obali. Klaus mu je želju ispunio. Čitava se obitelj smjestila uz rub pristaništa. Kao klupa opet je poslužio najveći kovčeg. Bilo je dovoljno mjesta pa su odatle udobno mogli promatrati ulaz u luku. Tako im je protjecalo dugo popodne. Uglavnom bezbrižno i zanimljivo jer im je sve bilo novo: more, mornari, brodovi i brodice.
No Kuinta je tu idilu prekinuo. Sjetio se maske i zračnog jastuka, pa je oca pitao nekoliko puta, a onda je Klaus iz manjeg kovčega izvadio samo masku koja se odmah našla na njegovu licu. Sad je nedodirljivo more mamilo Kuintu. Tjeralo ga je u bijes, želio je zaviriti pod površinu i pogledati podmorski svijet koji je dijelom upoznao po ribama što su stizale uhvaćene za male udice ribara s obale. Iza njih prolazili su srebrnocrveni i bijeloplavi autobusi okretajući se na kolodvoru smještenom na kraju luke. Trubili su mali automobili koje je prvi put vidio, a psovkama im odgovarali lučki nosači.
Kuinta se polako gubio. Savladao ga je san, klonuo je i zaspao između oca i majke. Gospođa Elvira je manja dva kovčega polegla na kamene ploče i smjestila Kuintu koji je nastavio spavati. Kasnije, kad je snažnije zapuhao mestral, prebacila je preko njegovih nogu ručnik. Na ulazu u luku počeli su se jače razbijati i pjeniti valovi o veliko zeleno kamenje, a brodica koja je povezivala dvije obale sklonila se u zavjetrinu. Kuintu je trebalo dobro pokriti.
Potpuno miran, jer mu Kuinta nije dosađivao, Klaus je otišao do trafike i kupio udicu. Iz metalne kutije, gdje su čuvali hranu koju će jesti na odmoru, izvadio je komadić sira što je ostao nakon Kuintinog noćnog obroka. Rub obale je bio kao stvoren za sjedenje. Pola metra ispod ruba bila je drvena greda na kojoj je mogao odmarati noge.
Kad se smjestio kao i ostali ribari, na dvije udice postavio je mamac od sira. Odozdo nije ništa vuklo, premda su u blizini prolazila jata tankih ribica. Očekujući da mu nešto konačno zagrize udicu, skameni se kad ga netko snažno gurne prema moru. Golema Kuintina ruka stezala mu je vrat; nakon pokušaja da ga gurne u more sad se trudio da ga obori na kamene ploče obale. Odbacivši se nogama od grede jedva je iskočio iz tog položaja i snažno pljusnuo nemogućeg Kuintu.
Klaus se smirio kad je na ulazu u luku zatrubio parobrod koji su zbog Kuintine gladi čekali cijelo popodne. Prilazio je nagnut na lijevu stranu jer je većina putnika nestrpljivo čekala izići van. Bili su naslagani jedan za drugim uz brodsku ogradu s koje su mornari spuštali velike bokobrane.
S broda su bacili debeli bijeli konop i pristajanje je obavljeno. Iz malenog dimnjaka zakuljao je gusti crni dim, a pod bokom veliki virovi zapjenjenog mora. Nekoliko je mladića uz viku i negodovanje mornara iskočilo ne čekajući da s broda spuste mostić. Ostali su u redu jedan po jedan sporo izlazili (mostić je mogao primiti samo jednog putnika). Na kraju je ostalo tek nekoliko starijih muškaraca i žena koji su iskrcavali teške košare napunjene rajčicama i mirisnim breskvama.
Od putnika koji su čekali odlazak na brod prvi se ukrcao Kuinta. Klaus je jedva prošao kroz uska brodska vrata sa svoja tri kovčega. Kad ih je smjestio u prostor gdje ne će smetati, dao je mornaru tri ružičaste kartonske karte. Gospođa Elvira pokušala je ući treća, ali se prije nje uspio popeti na mostić starčić u zelenom odijelu. Čak je taj svoj upad popratio s jednim pristojnim šuldigun. Kuintu je na brodu privukla buka stroja. Iako je bio dobro skriven i zatvoren u potpalublju, njegov snažan i pravilan rad prodirao je u svaki djelić drvenog broda. Otišli su prema krmi. Kraj strojarnice ih je zapahnuo topao zrak ispunjen mirisom nafte i strojnog ulja. Brodska kuhinja je mirisala po tek spremljenom gulašu. Kuhar je upravo sjekao rotkvicu i stavljao ju u veliku zdjelu punu zelene salate. Kuinta uzdahne! Smjestili su se na krmi. Taj dio broda je bio podijeljen na dvoje. S metalnom ogradom odijeljen je dio sličan nekakvom košu u kojem su, smotani kao najveće zmije, stajali raznobojni konopi. Jedan je iz tog klupka kroz malen otvor na ogradi držao čvrsto brod za obalu. Od tog zabrana do salona bilo je toliko mjesta da se smjesti Kuinta, njegova mama i tata.
Zauzeli su usku klupicu koju su podigli i poduprli metalnim nožicama. Kuinta je odlučio da se s te klupe ne miče. I Klausu se učinilo ljepšim i ugodnijim da sjede vani i udišu svježi morski zrak, nego da se u potpalublju guše u ustajalom i naftom zasićenom zraku.
Brod je u sumrak krenuo prema otoku. Prije polaska upalila su se svjetla gradske rasvjete. Sad su autobusi koji su dolazili jedva svojim svjetlima probijali blještavilo fosfornog svjetla što se rašireno kao pelerina spuštalo na kamenu obalu. Vozili su natrag, pa se s njihovog mjesta lijepo vidio ostatak grada, brodogradilište s druge strane luke i u osvijetljenom doku golem brod koji su radnici popravljali. Sa svih strana letjele su iskre od zavarivanja i čula se buka radnika koji su lupali po brodskim limovima.
Kuintu je najviše privukao izgled donjeg dijela broda. Dotad ga nikad nije vidio. Golemo kormilo i veliki brodski vijak najviše su mu se svidjeli. Uz dok je bio vezan poveći crni brod i više manjih brodova koji su čekali red za popravak.
Njihov brod se sav zatresao od težine probijanja prema naprijed jer ga je zaustavljala ona sila od vožnje unatrag. Jedno je vrijeme vozio u mjestu, dok ga snažna vožnja prema naprijed nije izbacila iz tog neugodnog položaja. S lijeve strane ostajao je grad. S desne se pružala tama morskog kanala. Pogled je dopirao do ruba svjetla što ga je po zapjenjenom moru bacala slaba brodska rasvjeta. Najljepša je bila kresta vala što je prepolovljena odlazila u tamu. Pramac je lako sjekao miran kanal kao velike škare tanku tkaninu. Iz dubine, odakle je stizao mrak, krijesila su se svjetla svjećara. Kad je brod prestao zaokretati i zauzeo pravu rutu, pojavila su se u pravcu pramca malena žmirkajuća svjetla udaljenog otoka.
Tek što se Klaus udubio u miris tople srpanjske noći naglo je prekinut. Na krmu su stigla dva starija muškarca vukući na podužem lancu mršavog setera. Pas se stalno otimao, a mlađi od tog para stalno ljutio i vikao na psa. Bradati čovjek je nastojao zapovjediti psu da sjedne, ali nije imao uspjeha. Pas ga nije slušao, nego je pokušavao preskočiti metalnu ogradu i skriti se među konope. Na kraju tog nadmudrivanja pas je stao uz bitu i podigao nogu. Mlaz se brzo zaputio prema Kuintinoj nozi, zatim se odbivši od nje okrenuo prema Klausu koji je to primijetio tek kad je Kuinta stao brčkati noge u mlaki. Sad je Klaus vikao na Kuintu kao onaj bradati gospodin na psa. Zapovjedio mu je povišenim glasom da miruje, da prestane noge močiti u mokraći.
Dok je Klaus vikao, Kuinta ga nije slušao jer je bio zabavljen drugim poslom. Htio je dotaknuti pseću njušku. Na neki se način kladio sam sa sobom. Ako dotakne pseću njušku, ljetovanje će im proći dobro, a ako je ne uspije dotaknuti, proći će slabo. Ovakve pogodbe obično je radio u nedjeljnom vlaku koji je vozio u Graz, samo mu je tamo to bilo kudikamo lakše izvesti. Trebao je dotaknuti mrave koji su izlazili iz drvenih klupa. Jedino je trebao paziti da ih ne zgnječi. Nitko nije mogao primijetiti njegov posao pa je tu tajnu dugo čuvao. Stvarno je imao lak posao. Daleko teže mu je bilo večeras. Dotaknuti pseću njušku, ustvari stranu pseću njušku u stranoj zemlji. Njušku prestrašenog i nervoznog psa. Nedjeljna putovanja u Graz uvijek su sretno završavala jer bi Kuinta rano ujutro u odjeljku pronašao mrava i dotaknuo ga svojim debelim prstom. Još je morao izbrojiti do pet. Taj mu se broj jako sviđao, zato je morao brojiti do pet. Dotle se pas nije smirio, čak je postao nervozniji. Kuinta je odustao. Doista se nije usudio prići psu. I da je bio miran, ne bi mu prišao, pogotovo kad je primijetio da seter ima velike i oštre zube. Svu njegovu pažnju sad su zaokupili pojasovi za spašavanje umetnuti u prostor ponad njegove glave.
Odlučio se drukčije kladiti. Trebao je dotaknuti jedan od uredno složenih pojasova. Iz sjedećeg položaja to nije mogao. Zato je iskoristio trenutak kad je osjetio da su se tata i mama udubili u razgovor. Uspio je vrškom prsta dotaknuti kroz uski otvor između dvije letvice platno pojasa.
Prije negoli je Klaus vrisnuo i spustio ga na klupu, pogledao je kratko prema krmi. Već su bili daleko od obale. U daljini je ostao grad, kao svetac sa sjajnim nimbusom ponad krovova. Žalio je što nije izbrojio do pet. Klađenje nije bilo potpuno. To ga je zabrinulo.
U blizini otoka posve su se zbunili. Nitko iz obitelji nije sa sigurnošću mogao reći gdje će se iskrcati. Sa svih strana žmirkala su svjetla. Tek kad je brod usporio, spazili su luku. Na kraju obale se palilo-gasilo zeleno svjetlo i ukazivalo brodu pravac. Kapetan se vješto uspio uvući u uski kanal i pristati.
Na obali ih je dočekalo mnoštvo ljudi, ali najviše djece. Kad su se preko nagnutog mostića – jer je na otoku obala bila niska – počeli iskrcavati prvi turisti, djeca su ih napala kao roj pčela. Pokušavali su im oteti kovčege uz tek slučajan upit koji su izgovarali kad bi im kovčeg bio u ruci – “bitetragen”. I Klausovi su kovčezi prije negoli se snašao uz izgovorenu formulu “bitetragen” nestali u vrevi. Najveći je uzeo mršavko i izgubio se u mnoštvu. Doduše, kovčeg je mogao pratiti, ali dječaka nije vidio. Srednjeg mu je uzeo pjegasti bosonogi mangupčić, dok je on pratio onog najvećeg. Ostao je tek najmanji.
Dječaci su se ispred njega probijali kroz mnoštvo kao afrički nosači u savani. I gore nego trava nalijegala je svjetina na nosače koji su se teškom mukom probijali. Ostavši bez riječi, Klaus je zgrabio Kuintu i stao se probijati za njima.
Djeca su s kovčezima odmakla daleko. Spazio ih je na zaokretu kod spomenika. Uhvatio ga je strah od pomisli da bi dječaci mogli zametnuti ili izgubiti kovčege, a to se moglo očekivati zbog velike gužve u kojoj su na isti način prenosili prtljagu novih turista. Bio bi ih brzo stigao, ali mu je smetao Kuinta. Stalno je negdje zapinjao. Tamo gdje je našao prolaz za sebe nije mogao naći za njega. Zato ih je pretekla gospođa Elvira. Vidjeli su je kako u stopu prati dječake. Bila je upadljiva u bijeloj frotirnoj haljini.
Bojazan i muka su brzo prestali kada su oboje vidjeli da ih kovčezi i nosači čekaju zaustavljeni pred vratima na kojima je pisalo tamnom bojom Turist – biro. U uredu su im, ugodnim glasom, zaželjeli dobrodošlicu, a šef im je osobno dao adresu na koju su raspoređeni sljedećih četrnaest dana. Pokazali su je mršavku i ubrzo shvatili da će se smjestiti u kuću njegova djeda. Klaus mu je odmah dao četiri crvene novčanice i pokazao da novac podijele među sobom. Jedan dio puta prošao je u miru, ali su se mršavi i pjegavi počeli svađati oko podjele novca. Jedan Klausov kovčeg gotovo je završio u moru.
Austrijanci ih nisu razumijeli, ali su prolaznici zastajali jer je pjegavi tražio glasno pola novca, a mršavko odbijao. Sve su začinili sočnim psovkama. Pjegavi nije mogao mršavku oteti novac, zato ga je dobro ispsovao, a potom ga mršavko snažno odgurnuo prema moru. Pjegavi je zateturao, ispustio Klausov kovčeg koji se zaustavio na rubu obale. Mirisalo je i na tuču, ali ih je Klaus rastavio. Kovčege nije dobio natrag jer ih dječaci nisu htjeli pustiti iz žilavih ruku.
Sad se kolona razvukla. Gospođa Elvira je bila na čelu. Od šefa je dobila adresu i upute pa je namjeravala sama pronaći kuću. Po riječima šefa trebala je stalno ići kamenitim putom uz obalu, a kod restauranta skrenuti lijevo i popeti se strmom ulicom. Rekao je da u ulici ima više kuća, ali da će pravu prepoznati po nekoliko lijepih oleandara. Klaus ju je slijedio, jer nije poslušao šefa, zaokupljen brigom oko dječaka. Kuinta se gegao za njima. Nosači su hodali posljednji.
Put se odužio jer je trebalo prijeći s jedne strane mjesta na drugu. Mislili su da nikad ne će stići do kuće, pogotovo kada su izbili na onaj dio puta koji je slijedio duboko u kopno uvučenu uvalu. More se posve smirilo. Kao da ga nije bilo, kao da je mirno spavalo. Mogli su ga dotaknuti, ali ga nisu mogli čuti. I mjesto je snivalo. Svjetla na ulici ostala su sama.
Pred zadružnim restaurantom mršavko izvede novu psinu. Približi se Kuinti i podapne mu nogu. Kuinta se prosuo koliko je dug i širok, i zapištao od bola. Krivac se snađe i pokaza prstom na pjegavog koji se brzo utopio u krivnji. Nije mu pomoglo što je stao pokazivati na mršavog. Jednostavno je bio drugi. Klaus se zatrčao prema njemu zbog čega se kao strijela izgubio u mraku.
Kuinta je dotle skoro prestao plakati. Još je malo šmrcao i brisao natučena koljena. Uz pomoć mršavog je ustao i dočekao oca. Pjegavi ih je, premda nevin, svih namučio. Klaus je dahtao jer se bio zatrčao. Mršavko je navukao na svoje lice izraz nevinosti. I u tomu je bio poprilično uvjerljiv.
U to se začuo glas gospođe Elvire. Pozivala ih je, premda je nisu vidjeli. Ona je, dok su se oni raspravljali, pronašla kuću s oleandrima.
Svi su se spustili u dvorište gdje ih dočekaše starčić i starica; njoj su se vidjela samo usta, nos i oči, jer bijaše u mraku i obučena u crninu. Zabrađena crnom maramom. Starčić ih povede u sobu na katu. Starica se izgubi u mraku prizemlja.
Mršavko osta sam. Zavuče ruku u džep i izvadi novac. Izbroji četiri novčanice te izračuna koliko će kupiti sladoleda i kolača sutra u slastičarnici. Radost mu pokvari kamen što je probivši gusto lišće loze pao na kameno dvorište sa snažnim treskom. Pobjegao je u kuću, prokljinjući pjegavog.
II.
Probudi ih svježe jutro natkrito safirnim nebom. Klaus je prvi pogledao kroz prozor. More je bilo potpuno mirno, baš kao i prošle noći. Na kupalištu nije bilo nikoga. Tišina ga je oduševila. Nastavio je promatrati čisto more koje ga je privlačilo potpunom bistrinom. Vidio je s prozora posve jasno kamenje, morsku travu i pijesak. Rijetki prolaznici su nosili svježi kruh svojim kućama, a u plastičnim mrežama velike bijele hljebove, rumena peciva i boce mlijeka. Klaus pozove gospođu Elviru jer joj je želio pokazati brodicu. Tamo je veslač upravo bio zastao, podigao veliku motku i njome udario nešto ispod površine. Sa dna je podigao ribu, skinuo ju s ostiju i nastavio vožnju uz rub otoka. Dok su se spremali za doručak, tek je nekoliko kupača zauzelo mjesto na kupalištu. Nisu se čuli povici oduševljenja razdraganih kupača. Taj zbor ih je kasnije više puta probudio. Zbor koji počinje tihom pjesmom neartikuliranih glasova, što koncertrira po cijele dane, posebice nakon podneva, jer upravo tada najviše kupača traži svježinu u moru.
U toj se gužvi nađe najviše djece, a ona cikom i galamom uspješno pridonose snazi zbora kupača. Kad jedan drugog prskaju, zadovoljno vrište. Glasno negoduju, ako ih netko bez razloga potapa. U plićaku su uzimali pijesak i onda jedan dragog gađali, pa su pjesmu zbora kupača ispunjali plačem i drekom. No, te tonove Klaus je rijetko čuo, jer ljeti ipak prevladava smijeh. Katkada su plakala djeca na šetalištu. To mu je najviše smetalo. Tu igru koja je završavala plačem započinjali su mršavko i pjegavi sa svojim društvom. Gađali su se žicanim praćkicama, i valjda, kad je žičani metak pogodio gola bedra ili lice, izazivao je nesnosnu bol i suze.
Pogledavao je s terase kako su se skupljale družine i onda jedna dragu pokušavale nadmudriti i pobijediti. Prazno kupalište i šetalište jer gosti upravo jedu, ispuni se placom poraženog. Kasnije je čuo od konobara da ta dreka traje sve do rujna.
Prvog tjedna odu uglavnom svi turisti, a onda i djeca provode manje vremena na moru. Ujutro s velikim torbama odlaze u školu, a popodne se vraćaju tužnih pogleda. Doduše more im je blizu, a oni nakon ljetnih zabava ne mogu niti zamočiti stopala u toplom plićaku. Jedino im preostaje gledati jata mladih cipala kako traže hranu u plićaku.
Najbrži je bio Kuinta. On je prvi oprao lice u aluminijskom umivaoniku. Prvi je isprobao i dvorišni zahod. Kad je Klaus nakon njega izišao kroz drvena rasušena vrata, bio je posve ljutit, jer je morao sjediti na rupi u cementnoj klupi. Još više mu je smetao prozorčić koji se, kako je ulica bila viša od dvorišta, dizao tek pola metra iznad nje. Od pogleda s ulice zaklanjao ih je mali zastor, ustvari dotrajala krpa koja se podizala i na laganom vjetru.
Obližnju terasu restauranta zaklanjala je visoka živica. Hladovinu su pravile mlade lipe. Visoki jablani dizali su se iz tog gustiša kao stražari budno prijeteći svojim kopljima. Ušli su istim redom: najprije Kuinta, Klaus, pa gospođa Elvira. Tako su otprilike bili i gladni. Terasa je bila poluprazna. Kroz krošnje lipa stidljivo se probijalo jutarnje sunce. Male svijetle strjelice odbijale su se od metalnih čajnika koje je mladi visoki konobar raznosio od stola do stola na prekrcanim kolicima. Kuinta ih je doveo do stola koji je bio uz zeleno obojani zid na samom kraju terase. Želio je dok jede gledati more. To se i Klausu svidjelo jer mu se odatle otvarao pogled na kupalište i mjesto. Mogao je promatrati poveću plohu mora sve do otočića.
Ribarski brodovi vraćali su se s noćnog ribarenja. Ulazili su u luku i pristajali uz veliki mul prekoputa otočića. S brodova su vješto iskakali mornari i prihvaćali bačene konopce. Nešto su vikali što Klaus nije razumio. Barčica je prevozila turiste na otočić. Nestajali su s obale u gustim borovima koji su skrivali samostan.
Dolje je na kupalištu, kraj korita izvađenog broda, čistač skupljao otpatke i pjevao. Prethodno je prošao cijelu uvalu vadeći iz mora otkinutu travu, plastične vrećice i ambalažu koju je struja donijela u plićinu. Po plićaku su već trčala djeca, a uz uvalu su i dalje prolazile žene noseći iz dućana pune torbe hrane. Iz daljine se približavao motorni brodić, a njegova sve jača buka dopirala je do terase.
Konobar je na kolicima donio maslac, kruh, salamu i mlijeko. Smiješio im se i odmah se s njima šalio. Bio je mlad, visok i crn. Ostao im je u ugodnom sjećanju jer je sa svima zbijao šale: s mladim servirkama, sa svojim kolegama i s gostima. Premda su vicevi koje je pričao katkada bili premasni, nitko mu nije zamjerao. Vrhunac njegova temperamenta izlazio je kad bi se terasa potpuno napunila. Dok su gosti bili zabavljeni jelom, on je namjerno bacao metalni pladanj na pod, tako da je svima zalogaj zastajao u grlu. No i na to su se navikli, pa gotovo da im je to postalo dio ceremonijala na terasi restauranta.
Doručak im je prijao. Nije bio naročito bogat, ali im je odgovarao maslac, a naročito im se svidjelo mlijeko. Kao da su kod kuće, Kuinta je sve na brzinu pojeo i na rubu terase, dok su oni mirno ispijali mlijeko, pratio ulicu. Ugledao je mršavka i pjegavog kako bosih nogu idu po pijesku. I oni su se izgubili u vrevi ljudi koji su išli u dućan, i među turistima koji su išli prema restaurantu ili iz njega na kupalište.
Obitelj se spustila na kupalište. Dočekalo ih je mirno more, ali cementirani dio kupališta već je bio zauzet. Zato su se pomakli dalje na travu i rasprostrli svoje rekvizite. Kuinta se zabavljao praveći velike dvorce od pijeska. Najprije je sve dobro namočio morem, pa je u svoju kanticu nabijao pijesak da mu tvrđava ispadne što pravilnije. Napravio je i kanale, mali most od drvenih ostataka koje je pronašao ispod korita izvučenog broda. Čak je od grančica tamarisa napravio i šumu. I dok je zabadao na tvrđave zastave napravljene od ostataka vrećice, mršavi i pjegavi pretrčali su preko njegovog dvorca i sve mu srušili. Još ga je prljava voda, što se nalazila u kanalima, poprskala od glave do pete.
Iz sve je snage zaplakao, našto je Klaus dotrčao kao oparen. Kuinta se tresao. Velike suze silazile su mu niz lice pomiješane s pijeskom i prljavom vodom. Pokazao je ocu na onu dvojicu od sinoć koji su bili zabavljeni drugim poslom. U obližnjoj lučici skakali su po brodicama.
Klaus je uplakanog sina dobro istuširao i onda namjestio na zračni jastuk da se malo primiri. Ali Kuinta nije mogao mirovati već se našao Klausu za petama s punom opremom kad je ovaj htio ući u more. Kuinta je doista bio smiješan tog jutra na kupalištu. Velika automobilska guma taman je ušla na njegov trbuh, bijele gumene nazuvače štitile su njegove noge, a glavu mu je štitila golema maska s disaljkom u kojoj je dovod zraka zaustavljala pin-pong loptica. Otac mu je pomogao sići u more, ali je morao i ostati uz njega jer se nije moglo ostaviti Kuintu samog ni u plićaku. Onako debeo bio je nesiguran i njegovo plivanje završavalo je okretanjem nadolje. S glavom prema dnu.
S druge strane Kuinti je bilo zabavno jer je znao da ga otac prati u stopu i drži automobilsku gumu. Gledao je u plićaku malene ribe i školjkice. Neke nepoznate ribe su plivale ispred i gubile se u mutnoj vodi. Najviše su mu se svidjele one sa dna. Bile su žućkaste sa zelenkastim očima na velikoj glavi. Mirno su stajale čak i onda kad je bio iznad njih. Izmakle su se tek onda kad ih je skoro ugazio. Nisu odlazile daleko, nego su se premještale u sigurnost – dalje od Kuintinih nogu. Zanimljive su mu bile i školjkice. One su po pijesku pravile stazice, vukući svoje teške kućice. Iz nekih su virili račići, pa su se te kućice brže premještale. Volio je gledati i noge ostalih kupača. One su izgledale strašno povećane pod staklom njegove maske. Ta su golema stopala podizala oblačiće pijeska s morskoga dna.
Popodneva im nisu bila zanimljiva. Kupalište se oko trinaest sati potpuno napunilo, pa se nije moglo u miru odmarati niti okupati. Najgora su bila djeca. Skakala su s obale u plitko more i sve kupače dobro polijevala (što su i htjela). Dječaci su trčali po plićaku i tada im se trebalo uklanjati. I tu su prednjačili mršavko i pjegavi. Sada se uz njih pojavilo još nekoliko dječaka i jedan velik, koji je izgledao kao odrastao čovjek, s velikom glavom i velikim rukama, i još dvojica koji su otprilike bili kao mršavko i pjegavi, ali popunjeniji. Stalno su izvodili nešto po kupalištu. Igrali se lovice trčeći oko turista koji su mirno ležali. Onaj visoki bi ponekad i preskočio usnulog turista, a on je podizao i najveći val kad bi namjerno skočio među kupače.
Ponekad je ta njihova igra postajala mučna za sve, npr. kad bi iz mora bacali rakove na turiste, ili ih vadili na obalu i pred njima ih gazili. To je najviše smetalo Austrijancima koji bi ih nakon takva završetka obično potjerali. Klaus i gospođa Elvira grozili su se takvih igara i najglasnije su negodovali.
Kasno popodne igru su premještali u plićak. Nabacivali su se muljem, a najgora je bila igra gađanjem morskim krastavcima. No predvečer je Klaus uživao gledati njihovu igru s terase restauranta. Nakon što bi i posljednji kupač napustio kupalište dječaci su s teškim košem za otpatke, koji je bio na cementnom postamentu, napravili labirint na pijesku. Po labirintu su igrali igru lovice. Imali su zanimljiva pravila, pa je igra bila puna iznenađenja: jedan je dječak lovio ostale, ali uz toliko usporednih putova, koji su se gotovo doticali davali su mogućnost drugima da trče uz njega, a da ih nije mogao uloviti jer su bili na drugom putu. On je do njih morao optrčati puni krug. Kada bi netko znao ući i u slijepu ulicu, tada je igra prekinuta. Često su završavali sa svađom, pa je čitava uvala odjekivala od njihove vike, glasnih uvjeravanja i vrijeđanja. S mrakom su dječaci nestajali iz vidokruga, no danju su bili kao ukras ili posjednici njihova dijela mjesta, kupališta, mora i lučice. Odasvud su se pojavljivali, posvuda se zadržavali i zabadali, gotovo da bi bez njih bilo dosadno.
U to doba su gospođa Elvira, Klaus i Kuinta išli u šetnju. Naravno, nakon dobre večere. Znao im se pridružiti i postariji gospodin iz mjesta, stari austro-ugarski časnik koji je dobro znao njemački i koji im je pričao o izletima, ali ih je upoznao i s mjestom i s njegovom poviješću. U sparnim ljetnim večerima mještani su ispunjali klupe uz more tako da oni nisu mogli umornog Kuintu odmarati. A on je kao i obično zapomagao da je umoran, da ne može više hodati, te im je prekidao razgovor. Klausa je mladi konobar iz restauranta naučio kako se pozdravlja, pa je mogao ljudima poželjeti dobru večer. To mu je bilo zanimljivo, ljudi su mu uljudno ozdravljali. Lijepo je pozdravljao, i ujutro i po danu, one koji su živjeli u kućama na putu od njihove sobe do restorana.
Vidio je da su ljudi pristojni, a da su znali govoriti njegov jezik zasigurno bi bili proveli neko vrijeme i u razgovoru. Katkada su se trudili pa su izricali nespretno po koju njemačku riječ (i one su ustvari bile njihove riječi, ali s njemačkim naglaskom). Neki su mu pokušavali nešto reći i gestama i grimasama, ili mahanjem ruku.
Putem je sve mirisalo. Iz svih vrtova virili su raznobojni cvjetovi. Najviše je bilo oleandara. Crvenih, bijelih i žutih. Najprodorniji je bio miris, kako je Klaus doznao, rožica koje je u vrtu imala i starija žena kod koje su spavali. Najljepše su mu pak bile margerite. Svaki vrt je imao barem po dva grma žutih i bijelih margerita punih cvjetova. Starije žene su svake večeri kad bi oni išli na večeru zalijevale svoje margerite, jer im je bila potrebna voda. Dovlačile su iz čatrnje pune kante vode i onda prelijevale u metalne zalivače. Išle su od cvijeta do cvijeta i s radošću im davale život.
Dani su prolazili normalno, s puno uzbuđenja, zato su i išli na ljetovanje, ali noći su bile poprilično teške. Najviše su im zadavali jada komarči. Razumije se Kuinta je bio žrtva, zato je Klaus dobar dio noći probdio iznad njegova kreveta. Noći bi započinjale mirno. Svi bi brzo zaspali izmučeni dnevnim događajima: plivanjem, sunčanjem i dugim šetnjama. Ali kako je odmicala noć, tako bi sobe, koje su potpuno otvorili zbog nesnosne vrućine koja se uvlačila u kuće čitav dan, bile brzo napunjene komarcima. Klaus je uzimao jastuke i lupao po zidovima i stropu, dok se i posljednji komarac ne udalji. Da je znao da će na Jadranu biti nesnosne noći zbog komaraca, zasiguno bi bio uzeo nekakvo sredstvo, ovako se snalazio s jastukom, a u mjesnom dućanu nije mogao naći raspršivač. To se još nije koristilo na Jadranu. Bilo je mučno dio noći provesti ubijajući komarce po stropu. Najprije u Kuintinoj sobi, pa onda kod gospođe Elvire. Kad bi takvo vježbanje završilo, jer se penjao na stolice i krevete, tada je započinjalo drugo mučenje. Nije mogao dugo zaspati. Nije imao mira. Svrbilo ga je čitavo tijelo. Premda su na kupalištu imali tuš, sol ga je posvuda izjedala. Osjećao ju je u ušima, po rukama, na licu. Kuća u kojoj su odsjeli nije imala tekuću vodu, pa su jedino mogli u umivaoniku oprati ruke i lice. Nikako sa sebe nije mogao sprati sol. Tuševi na kupalištu su bili priključeni na bunar u kojem se miješala morska i izvorska voda, tako da ni to ispiranje nije bilo korisno. Pola noći bi probdio, a tek pola spavao. Jutarnja mu je svježina pomagala da zaspi. Dolazila je iz plićine koja je noću osekavala. Tad je utonuo u san.
Sedmog dana njihova ljetovanja Kuinta se prvi probudio. Brzo se obukao i otišao u dvorište. Kuća u kojoj su ljetovali imala je prostrano, ali zatvoreno dvorište. S jedne strane bila je napuštena radionica, pa stolarija i onda štala. S druge strane kočio se visoki zid s ulazom u dvorište. Treću i četvrtu stranu zatvarala su dva krila kuće. Čak je dio susjedove kuće zatvarao četvrtu stranu, pa su turisti ujutro znali vidjeti susjedovu ženu kako preko prozorskog praga vješa sag. Nju su očito zanimali turisti kada bi ustali, što bi radili do odlaska na doručak pa joj je bilo zgodno preko praga prebaciti sag i malo baciti pogled na susjedovo dvorište. Tek ga je predvečer sklanjala, jer joj se prohtjelo i kasnije vidjeti što susjedovi turisti rade prije odlaska na večeru. No susjedovi turisti bili su mirni i nezanimljivi. Tek su muž i žena razmjenjivali riječ-dvije, a debeli sin je malo govorio.
Sada ga je vidjela kako prelazi preko dvorišta i ulazi u zahod koji je bio čitav ispod razine ulice, jedino se prozorčić izdizao pola metra iznad cementirane kalete. Teškom mukom uspio je zatvoriti vrata i odmah se namjestio na rupu. Bila mu je sila, to ga je probudilo, pa je bio zadovoljan. Ali zabavljenog Kuintu prestrašila je pojava na prozorčiću koja je makla tamnu zavjesu. Bio je to mršavko, koji se najprije nasmijao, a onda mu u lice sasuo čitavu špricaljku (kako su dječaci zvali praznu bočicu od ulja za sunčanje) napunjenu vodom.
Kuinta je ustao kao oparen, ne uspjevši podignuti hlače. Do sobe nekoliko puta se spotaknuo i pao koliko je dug i širok. Onako polugol uletio je kod roditelja. Klaus se obukao i brzo izišao na ulicu. Tamo su mršavi i pjegavi jedan drugom dodavali loptu. “Was – machst du?” glasilo je njegovo pitanje koje su oni dobro razumjeli premda nisu znali značenje njegovih riječi. Oni su i dalje igrali, kao da ništa ne znaju. Dodavali su jedan drugom staru probušenu loptu od koje je čitava ulica zvonila. Dvaput su ga tom šupljom loptom kao slučajno pogodili, našto se razbjesnio te im je uzeo. Zaprijetio im je s jednim “Nicht spritzen”! i otišao u kuću. Njih dvojica su nakon njegova odlaska mirno izvadila iz zida napunjene “špricaljke” spremni za nove psine.
Kuinta nije više izlazio, zato su polijevali zid, pravili figure dok im nije ponestalo vode. Mršavka je zazvala baka popiti mlijeko tako da je njihova igra završila. Kad su Austrijanci prošli pored kuhinje, izbeljio se Kuinti koliko je mogao, jer se ipak bojao bake i djeda. I to je Klaus vidio, ali u kući nije mogao prijetiti. Bio je naime u mršavkova djeda. Dolazilo mu je da ga dobro potegne za uši, ali to nije mogao napraviti pred starcem i staricom koji su iz metalnih šalica jeli kruh namočen u mlijeko s kavom.
Turistima je započeo novi dan! Doduše ne tako sjajno zbog mršavkove psine. Klausu je najviše smetalo to divlje ponašanje mršavka i pjegavog prema njegovu Kuinti. Tješilo ga je to što im je ipak prošlo u redu pola ljetovanja. Nije im bilo loše, samo što su stalno imali problema s Kuintom, ili su probleme s njim stvarali mršavko i pjegavi. Dobili su dobru boju, kupali su se koliko su htjeli i hrana u restoranu nije bila loša. Još kad se tome doda da ih je mladi konobar posluživao s osmijehom morali su biti zadovoljni. Mali problem im je predstavljao smještaj. Komarči su im najviše smetali.
Razmatrao je kako kazniti mršavka koji je bio začetnik svih psina koje mu nisu bile po volji, a koje je njegov Kuinta plaćao razbijenim koljenima i suzama. Na kraju je odlučio sva svoja pomagala: maske, zračne jastuke, ostatak ulja za sunčanje nazuvače za vodu i praznu unutarnju automobilsku gumu vratiti u Austriju. Dobro je znao da mršavko čeka da mu turisti nešto ostave, ali to od njega ne će dočekati. Odlučio se na to kao malu poduku i poruku nestašnom dječaku, premda je s njegovim djedom dogovorio da će u njih ljetovati i sljedeće godine. Svidio mu se mir i sklad s kojim su živjeli starac i starica, a smatrao je da će im se unuk, čiji su roditelji radili u Americi, do sljedeće godine popraviti.