Erika Lojen
Arhitektica, fotografkinja, urednica
Živi i radi u Grazu.
Obrazovala se na Tehničkom sveučilištu u Grazu, diploma arhitekture 1963. Članstvo u Sezession Graz 1965-1977; suosnivačica Grupe 77, samostalna arhitektica u Grazu od 1969. Povezuje arhitekturu i likovnu umjetnost. Sudjeluje u skupnim radovima Grupe 77; oblikovala je razne izložbe, „Umjetnost građenja“. Projekti, fotografski radovi.
Izložbe (izbor): Graz, Köflach, Beč, Berlin, Budimpešta, Szombathely, Pečuh, Prag, Njujork, Blacksburg/Virginia, Muncie/Indiana, St. Louis/Missouri, Duluth/Minnesota, Lexington/-Kentucky, Oxford/Ohio, Saratoga Springs/Njujork, Turku.
Traganje za tragovima
Erika Lojen kreće u potragu za arhitektonskim tragovima te 50-godišnje povijesti putovanjâ „PUchovaca“ na ljetovanje u Preko, koja su u neku ruku kao prijetnja modernim vremenima već izgledala namijenjena „brisanju“, a onda i zaboravu. I nekadašnji restoran – to „središte života“ gostiju na ljetovanju – kao i bivši hotel s kraja šezdesetih godina u međuvremenu su srušeni i tako sada predstavljaju arhitektonske krčevine – „praznine“ koje jedva da još išta kazuju o svome minulom značaju i funkciji. Koliko je tu ljudi nekad ulazilo i izlazilo, kakve su sve (važne i nevažne) razgovore vodili, koliko ih se svađalo i ponovno mirilo, koliko ih se smijalo i plakalo, puneći sve to životom i neizostavnim tragikomedijama, baš kao da je to ovdje i sada bilo središte svijeta. O tome sada pričaju samo lomna mjesta, ta praznina između drugih zgrada koja kaže: Mora da je tu nekoć bilo nešto …
Poput tisućusturkih „osobnih“ sjećanja nekadašnjih gostiju i ovi su arhitektonski tragovi izručeni zaboravu. Pa i fotografsko traganje u potrazi za slikovnim dokumentima ovih zgrada – osobito iz prvih godina – ostaje u konačnici skromno. Vrlo je malo „Puchovaca“ koji su si šezdesetih i sedamdesetih godina mogli priuštiti „luksuz“ fotoaparata.
I za stanovnike Preka predstavljali su restoran i hotel ne samo simbolično stanovit, pa makar i skroman procvat tih godina; brojna su radna mjesta i dodatni prihodi u vezi s time.
Svim tim nestajućim „tragovima“ zajedničke prošlosti između Preka i njegovih austrijskih ljetovatelja pokušava Erika Lojen svojom instalacijom zornosti arhitektonskih tlocrta hotela i uspostavljanjem pozornice na mjestu nekadašnjeg restorana barem nakratko suprotstaviti „trag sjećanja“. Barem će tijekom jedne večeri na arealu restorana postati stvarnost svi ti ljudi i doživljaji koji su desetljećima obilježavali njihov život, pa bi tako na nekoliko trenutaka ono prošlo opet moglo postati sadašnjost … kao da vrijeme nije prošlo, kao da nije bilo rata …
Fotos der Arbeit: