Josip Zanki
Crtež, instalacija, autor
Živi i radi u Zagrebu i Zadru.
Odrastao u selu Privlaci, sjeveroistočno od Zadra, u obitelji težaka i ribara. 1994. diplomirao na akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Miroslava Šuteja radnjom pod naslovom „Misticizam i i umjetnička praksa Josepha Beuysa“. Od 1986. radi na eksperimentalnim instalacijama i filmovima, performansima i istraživanjima grafičkih medija. Od 2007. predjsednik je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Od 2011. član je Europskog kulturnog parlamenta. Predavač je na Sveučilištu u Zadru.
Otok kao sudbina
Josip Zanki
Krajolik djetinjstva krije u sebi baštinu, i blago koje umjetnik poput etnologa sabire, skuplja i trajno pohranjuje u ono što wittgensteinovski rečeno predstavlja posljednju zagonetku filozofije, a to je jezik. Na taj se način pohranjuju matrice našeg postojanja, onog što smo bili i onog što ćemo možda biti. Jer kad se dobro podsjetimo svijeta oko sebe vidimo da se on sve više razlikuje od mjesta naših sjećanja.
Živimo u vremenu kad predgrađa svih gradova postaju ista. Svugdje se gledaju verzije sličnih zabavnih emisija priređene na različitim jezicima, posjećuju istovjetni trgovački centri u kojima se kupuju šareni proizvodi i piju pića slatkastog i umirujućeg okusa.
Jedini je svijet različit od te matrice samo onaj našega vlastitog djetinjstva. Za mene je osobno susret sa krajolikom zadarske okolice susret sa samim sobom. Iako se ulice i trgovi mijenjaju, slike glavnih simbola gradova ostaju katkada nepromijenjene. Tako Zadar i dalje raspoznajem po stubama ispred Gradske lože, po začudnom frizu na Kopnenim vratima i u beskonačnom nizu koćarica pristalih uz gornju rivu. S manjim je ribarskim i težačkim mjestima kao i arhetipskom prirodom posve drugačije. Priroda ostaje zarobljena u nepovratnom bezdanu vremena. Krošnje hrastova natkriljuju uvale oštrih hridi, bukove šume prekrivaju kukove i vrleti, a morske plime meandriraju beskonačne obale. Sela se pretvaraju u napuštene skelete građevina po čijim se zidovima granaju zeleni bršljani, ili u nizove bezobličnih apartmana koji podsjećaju na umivenije verzije slamova Rija i sirotinjskih četvrti Delhija.
Zadarski se krajolik nalazi u rascjepu između onog velebitskog, brdskog u pozadini i onog morskog što ga omeđuje mnoštvo otoka a većina mu je mjesta okrenuta. Između dva se krajobraza nižu ravnice, rijeke i pitomi brežuljci Ravnih kotara. Na njihovim se obroncima uzdižu vitki jablani. Sva su naselja leđima okrenuta buri, hladnom vjetru što bistri um i ledi ruke koje dižu mreže malog okna, zimi iz uzburkanog mora. Planina donosi buru, vjetar razuma, dok more i otoci donose jugo, vjetar iracionalnog, strasti i nostalgije.
Mediteranac je biće koje živi u otvorenom prostoru. Njegovi su slojevi postojanja i nastali u gradovima s otvorenim trgovima, forumima i pod trjemovima iza kojih se sklanjalo od sunca. Veza mu je s prostorom razumljiva. Klima mu dopušta puno duži boravak u vanjskom prostoru nego Europljaninu iz tmurnog sjevera ili centralnog, ravničarskog djela kontinenta. Svjetlost sunca, za koju je mediteranski čovjek vezan jest izravna, zasljepljujuća, jasnih kontura i nepromjenjiva od jutra do dana. Za razliku je od takvog sunca ono sjeverno prolazno, fluidno i promjenjivo. Baš kao i oblaci koji se zbog golfske struje brzo izmjenjuju po uskovitlanom nebu.
Jedan je od simbola čistog mediteranskog krajobraza otok imenom Ugljan. Upravo se u njemu ogleda sva raznolikost jadranskih otoka. Od hrastove šume Tramontana na Cresu do orijentalnih dimnjaka Lastova. U Preko na otoku Ugljanu sam počeo hodočastiti još u svome ranom djetinjstvu. Tada sam bio dio mitskog težačkog svijeta, pa su i moji dolasci bili vezani za isporuku pijeska iz sabunjarskog broda naručiteljima na otoku. Dok su se pored broda kupale preplanule djevojke sjevera, ja sam u potpalublju broda, baš poput ukletog bića iz podzemlja radio sizifovski posao: posebnom sam lopatom naguravao krpice morskog pijeska iz utrobe broda prema središnjem dijelu, gdje su ga utovarivale goleme metalne ralje. Odnoseći ga prema jarkom podnevnom suncu.
U nekom sam se drugom vremenu, posjetivši kuću svog prijatelja Roberta Bacalje, zaljubio u maleni otočić što se nalazi u sredini uvale Jaz. Otočić je obrastao gustom borovom šumom, a na njemu se poput kandijske tvrđave gordo izdigao samostan fratara trećoredaca. Čitav sam prizor otoka od samih početaka vezivao s omiljenom Bocklinovom romantičarskom invokacijom Odisejeva putovanja na Otok mrtvih. Otok je gledan iz Robertove terase doista dozivao, poput inkarniranog svijeta sjena u Orfejevu avanturu.
Kad sam se za dugih šetnji po tom otoku zvanom Školjić znao zadržati na groblju zadarskih uglednih obitelji iz devetnaestog stoljeća, bila mi je potpuno jasna moja prijašnja opsesija. Ona nije nužno značila da krajolik Mediterana podsjeća na arhetipsko groblje. Jednostavno su se slike malog otočića nasuprot Preka pretvarale u slike mjesta vječnog počinka, po načelu prvotnog Simulakruma. Jer, doista, fizička su se mjesta mogla pretvoriti u svoje odraze i asocijacije samo asocijativnim umom, onog koji iščitava značenja. On je taj koji kaže učinio sam to, kao što to kaže bezimeni trkač iz New Yorka u alegorijskoj usporedbi Jeana Beaudrillarda između grčkog Maratona i godišnje utrke na Manhattanu.
Nakon što sam otkrio Zelenu puntu u Kukljici, vrh sveti Mihovil, ljetnikovac Del Ponte u Lukoranu i gotovo arhajsko grčko polje po sredini otoka, shvatio sam koliko je krajolik Ugljana istovremeno jednostavan i neponovljiv. Na njemu se terasasta kamenita polja maslina, ograđena velikim mocirama, izmjenjuju s vitkim čempresima, koji prizivaju jug i Konavosko polje. Pučka se arhitektura nadograđuje ljetnikovcima s uređenim vrtovima i ribnjacima, a uz morsku obalu još uvijek stoje ribarski magazini i mlinovi za masline. Svijet mogućeg preškog simulakruma i stvarnog mjesta Preka predstavlja dio naše zaboravljene povijesti i snagu identiteta.
A taj je identitet poput srednjovjekovnog palimsesta, pisanog na žutoj pergameni. Stariji se slojevi isprepliću s onim novijima, čineći tako tekst koji možemo čitati kroz više različitih značenja. Jer, mitovi su djetinjstva razumljivi svima kad se uđe u kod vremena i prostora, baš kao što su likovi iz filma „Amacord“ postali dio našeg odrastanja bez obzira što neki od nas nikad nisu vidjeli, niti će ikad vidjeti grad Rimini.
Pokraj mene se još jednom izmjenjuju slike djetinjstva, otočkog krajobraza i drevnih običaja pisani zagonetnim lokalnim govorom. Riječ i slika tvore jedno jedino postojanje, baš kao što doba noći i doba svijetla čine ono što zovemo dan života.
Kada prevedemo naslov jedne davno napisane knjige Roberta Bacalje „Prid ultimu augusta“ na standardni hrvatski književni jezik, nađemo se odjednom pred krajem mjeseca kolovoza. Oni što su odrasli na istočnom dijelu Mediterana dobro znaju što to znači. Nakon sredine kolovoza i blagdana Velike Gospe počinju prve ljetne nevere, te nakon dugog perioda suše padaju kiše. One mijenjaju vruće ljetne noći u jesenja, maglom obavijena jutra. Kraj kolovoza, kraj je ljeta, i početak lunarnog dijela godine, sve do veličanstvene pobjede sunca u doba blagovanja Božića.
Našli smo se tako pred velikim brojem slika, misli, doživljaja i značenja. Pred nama se kao u priči o nespretnom čarobnjaku što je u vrijeme olovnih i nevinih godina posjetio mjesto Preko otvorio šešir. Bio je pun različitih ukrasa, karti, zečeva i dječjeg čuđenja. Onog kojim zauvijek želimo gledati svijet.
Fotos der Arbeit:
