Ingeborg Pock
Crtež, fotografija, instalacija
Živi i radi u Stainzu u Štajerskoj.
Studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču u klasi prof. Josefa Mickla; 1965-1972 na Sveučilištu u Beču studij umjetničkog odgoja i tekstila. 185-2012 Predavčka djelatnost na KPH Graz. Članica Skupine 77. Izložbe (izbor): Graz, Köflach, Dornbirn, Los Angeles, St. Barbara, Chicago, Zagreb, Szombathely, Pečuh, Berlin, Darmstadt, Venlo, Prag, Olomouc, Runcorn, Arhus, Holon.
Inge Pock proširuje ta središnja mjesta pamćenja „tragom sjećanja“ na omiljenoj promenadi uz obalu u Preku. Oslanjanjem na holivudski „Walk of Fame“ oblikuje ona „Walk of Holidays“, tj. „Walk of Puch-Graz – Preko“ u obliku sedam okruglih čeličnih ploča koje su kao metalno „pločničko kamenje“ ugrađene duž obalne promenade.
Na njima, doduše, nema nikakvih imena više-manje „čuvenih“ gostiju, pa bismo te u čelična ronda ugravirane sentencije mogli razumjeti kao spomenik za onaj neuhvatljivi i efemerni „ferijalni ugođaj“ što su ga za onih nekoliko dana tijekom pet desetljeća doživljavale na tisuće „Puchovaca“ – šumove, mirise, toplinu sunca, hladnoću noći … razgovore s prijateljima, sol iz mora na uljem umazanoj koži …
U čelik su ugravirani kratki ulomci iz jedne novelete Roberta Bacalje; u nekoliko „bilježaka“ evocira se ugođajnost mediteranskog osjećaja ljetovanja: „… jer ljeti ipak prevladava smijeh“ ili: „Na obali ih je dočekalo mnošvo ljudi, ali najviše djece.“ Bila su to djeca ili napola odrasli dječaci, koji su novopridošle goste odvodili u privatni smještaj, nosili su prtljagu, katkada priređujući „vragolije“ austrijskim gostima – takoreći kao interkulturalno komunikacijsko očijukanje između onih koji se jezično zapravo i nisu mogli sporazumjeti. Bile su to dječje i nesvjesne borbe za status i revir koje su služile kako uspostavljanju kontakata tako i povlačenju granica između domaće i inozemne djece: „… ali danju bili su kao ukras ili posjednici njihovog dijela mjesta, kupališta, mora i lučice.“ I tko sada pročita ove rečenice ugravirane u čelične ploče, možda će ih poznavati iz vlastitoga iskustva – kao gost u Preku: „Putem je sve mirisalo… svježe jutro natkrito safirnim nebom.“
Oskudni su „tragovi“ dinamične povijesti u Preku i oko njega, povijesti koja je svoje „spomenike“ i tragove ipak ostavila u obližnjem Zadru. Spomenik podignut 2007. godine ne podsjeća ni na kakva herojskog „sina“, nego na šesnaest žena i djevojaka koje su se čamcem htjele prebaciti iz Preka na kopno, kako bi u tada talijanskom Zadru mogle raditi kao pralje (lavandere, op. prev.); čamac se zbog nevere prevrnuo, a žene su se i djevojke utopile …
Fotos der Arbeit: